Otvori blog     

Sympathique

Svakoga dana sve više shvatam da nije bitan smisao života koliko smisao za život.

22.10.2011.

Dovoljna je samo jedna riječ..... ODJEBI!

Cela passe toute croyance , mon amour !

 

Ja sam antiklimaterična , sa podočnjacima od elegantnog krika iz petnih žila


i jutrom izgledam bolesno , zbunjeno da gledam kroz prozor,

da razmišljam o napuklim potpeticama noći , nemarno zgaženim opušcima ,

privlačnim silama domaćeg života i vrištanju od smijeha .

 


Prestala sam tražiti razloge da idem nečemu u susret.

Obrisala sam tmurne i umorne dane koji su se gomilali u naručju našeg vremena

Tako što je on govorio „Brže, brže“ ispijanju piva, dimovima cigarete ,

Na kraju sam ja govorila „Brže, brže“ skidanju moje odjeće.

 


Sve se desilo nakon što si me ostavio na kiši,

Razmazane maskare i nepoznatog sjaja u očima,

Dok sam gledala kako odlaziš da se nađeš sa njom

Svojom voštanom fokom sa kojom si sada u braku

Koja je stalno govorila „Daj – daj – daj !“ i smijala se

Sa pokvarenim prednjim zubima.

 


Ali bona fide, bona fide,

Ta noć je bila dobra .

Čvrsno stisnuta uz ljude,

Komentarisala sam izjavu da žene bez pratnje

Ne dobivaju drugo piće.

Što se radi u dobrom društvu, dragi ?

Ko ti je kriv što sada ljubiš lance kojima sam bila vezana?

 

Vjeruj, njegove ruke su tako bolje prijale od tvojih,

Njegov jezik, iako hrapav, je bio mnogo ugodniji,

Njegove riječi nisu boljele,

I pružio mi je sklonište od kiše kada si me ti ostavio na njoj.

 

Znam da ni sada ne možeš podnijeti svoju gnjilu nutrinu

Niti možeš da podneseš smjelost moje posljednje izjave,

Ali baby, sam si birao svoj put,

Ja ne idem u rikverc.

 

Moja ruka je na mjenjaču, makar bilo crveno, papučica gasa uvijek savršeno odgovara mom stopalu !

25.09.2011.

Psi umiru nevini


Pas u meni
Se rađa svakog dana
Navečer , dok leži
Sanja slobodu 
Bez lanca na vratu

Sa psima živim,
Sa psima hodam,
U pse se uzdam.

Oni su siti , oni rade, 
Oni su slobodni, oni žive,
Oni gledaju svojim očima
Oni su gluhi za krik razuma.

Šape dižu jedan na drugoga,
Pršte gnjevom sopstvenim, 
Nevidljivi kavezi nesnosni,
Uzeli su im sne.

Pa ipak, svaki pas ide u svoj dan,
Sa strahom da će ako ispuni svoj san
Umrijeti sam
Zaboravljajući da je na talogu čovječanstva
I dalje krvava mrlja, gažena , nikada izbrisana,
Palih za krik razuma.


Stariji postovi

Moje nove muze
46427

Powered by Blogger.ba